Ladanje i gospoja zvana Cvijet

Jedno od ključnih načela u doba renesanse bilo je potreba oblikovanja sama sebe ljepotom, njezinom božanskom veličinom i objektivnom vrijednošću, pri čemu ono božansko u svemu tome jest svojevrsno otuđenje, zaboravljanje sama sebe i prijelaz u ono čijoj se ljepoti divimo. Ladanje zato postaje nezaobilazan način obrazovanja pojedinca, pri čemu glavnu ulogu nema riječ, ako to nije poezija, nego je glavni zadatak uvesti dušu u stvarnost u punom opsegu, stavljajući je pred apsolutnu vrijednost i time je činiti gotovo uzvišenom.

Cvijeta Zuzorić - najljepša žena
u Dubrovniku svoga vremena

Ladanje je stoga i vrijeme kada renesansni čovjek shvaća da nije dovoljno stvarati dobre stvari nego da ih treba činiti i ljupkim i tako stvarati cvijet ljepote koji je ona konačna i prava ljepota. Nije stoga čudno što je dubrovački plemić, česti knez i platonski mislilac Nikola Gučetić (Gozze) dvije svoje knjige posvetio najljepšoj ženi u Dubrovniku njegova vremena, Cvijeti (Flori) Zuzorić, ne vodeći nimalo brigu što je ona udana za trgovca Bartolomea Pescionija, ambasadora Firence u Gradu-Republici, gradu što, zatvoren u svoje zidine, čvrst i pravilan, simbolizira blagost, mir i sigurnost, nudi sveti prostor koji se upravo ladanjem umnožava, postaje onaj rilkeovski krug koji se širi, sakralizira svojom zatvorenošću, onako kao šuma, vrt ili perivoj, i tako postaje središte intimnosti, s naglaskom na njezine slasti, snagom svoje okruglosti omogućujući punu zaokruženost, potpunost bića u posvećenom prostoru, pružajući čovjeku osjećaj vječnog počinjanja.

Njoj, koju sjetni Tasso naziva „cvijet na drači“ (fior di spina), Nikola posvećuje Dijalog o Ljepoti nazvan Cvijet (tiskan u Mlecima 1581) i Dijalog o ljubavi, također nazvan Cvijet, (tiskan u Mlecima iste godine). Prvi od njih galantno lukavo posvećuje sestri Cvijete Zuzorić, Niki Zuzorićevoj u Jakinu (Ancona), „jer ste Vi“, kako joj piše, „dostojna sestra takvu cvijetu, kojem ste pridruženi u plemenitosti krvi kao i u ljepoti tijela i razboritosti duha. (…) Ako se dakle naum, da uzvisim krepost najljubaznije Vaše sestre, jasno rodio u mojoj duši, kome sam ga doli Vama mogao bolje posvetiti i namijeniti? Zbog toga će mi Vaše gospodstvo učiniti osobitu milost prihvati li ovaj moj trud (štoviše ne moj, već Vašeg ljubaznog Cvijeta), zajedno s dušom mojom uvijek spreman služiti Vas (…). U Dubrovniku 1. travnja 1581.“

Na početku Dijaloga o Ljepoti Cvijeta kaže svojoj družici, Mari Gundulić, ženi Gučetićevoj, s kojom vodi razgovor: „Sad kad smo vidjele Vaš mio i lijep vrt, Gundulice moja, pođimo, molim Vas, sjesti u sjenu one lijepe hridi pokraj bistra potoka, da ugodnije provedemo ove vruće sate.“ Razgovaraju one zatim, u duhu Platonovu (secondo la mente di Platone), sve do sumraka, a tada Mara kaže Cvijeti: „Sad ako vas je volja, pođimo doma, jer sunce već zalazi, i zrikavci počinju svoj noćni poj.“

Na početku drugog dijaloga, onog o Ljubavi, Mara, nakon što su obje rano ustale, predlaže Cvijeti: „pođimo, ako Vam se tako sviđa, pod onu lijepu hrid kraj bistra potoka, gdje jučer zborismo o ljepoti, o kojoj zaključismo da se u Vama savršeno zrcali; jer ako je ljubav sita bivajući među lijepim stvarima (kako kaže božanski Platon u Gozbi), a Vi ste među ženama najljepša i najvedrija na svijetu, mogu vjerovati da se u Vašim čistim grudima ona hrani i raste; štoviše, budući da, kako reče taj filozof, ljubav nastanjuje cvjetna i mirisna mjesta.“

Marin Držić poznaje takvo mjesto – Rijeku Dubrovačku, „prolitje gdi vodi tihi dan / i gdi blazni cvitje da ide iz zemlje van, a ptice razlike odasvud žuberahu, / regbi tu kraj rike lito pripievahu“ (Pjesni). Isto ponavlja i u Tireni: „Vilinji tu je stan i s vencem na glavi / prolitje ljepši dan tuj vodi u slavi; / a zemlja na lice ljuveno gledaje / razliko cvietjice iz skuta mu daje. (…) a miriše gora ružicom odasvuda / putniku umora ter ni čut ni truda.“

Kraj idealan za ladanje i kontemplaciju jest dakle kraj gdje su: „Polja pengana razlicijem cvijetjem, livade urešene bijelijem džilji, rumenom ružom, gora odjevena zelenim liskom, studeni, bistri, hladni žuber tihijeh slavica, prolitje veselo, gorske vile zovu (…), i Plakir (…) zove: izidite biele vile, brijeme od kola vodite, brijeme je od pjesni, brijeme je od slatkog mira, daleko od nas zli nemir“ (Grižula). Istu kolektivnu misao izražava i natpis svojedobno uklesan na nadvratnik jednog od dubrovačkih renesansnih dvoraca: „Nek su daleko zavist, svađe, taštine, brige; špilje, vrtove, otoke, nastanjuje tišina i k tome mir.“

Zavist je međutim prisilila Cvijetu Zuzorić da napusti Dubrovnik, ne ostavivši nam o sebi nikakav vlastiti trag. Najdublje je pamti Gučetićev perivoj u Trstenom, taj sveti gaj u kojem je Nikolin predak Marin Gučetić dao 1502. u zid uklesati natpis što ga sam perivoj u svoje ime govori: „Dičim se susjedima, a još se više ponosim vodom, zdravim podnebljem i obradom svijetlog gospodara. Evo ti, putniče, očitih tragova ljudskoga rada, gdje valjano umijeće usavršava prirodu divlju.“

Valjana umijeća sve je manje, a ljupka ladanjska mjesta postala su okvir za mnogi reality show ili pak za Večeru za 5 u selima što izumiru. A jadni dum Marin pita: „Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strjelami?“

Gdje su?